NATO i Srbija 25 godina kasnije: Mogu li rane da zarastu, šta se promenilo i kako dalje?

"NATO je 1999. uz mnogo muke, u korist albanskih separatista, za neko vreme dobio bitku za Kosovo, ali je istovremeno izgubio rat za Srbiju. To je sada, posle četvrt veka, sasvim jasno“
Priredio: Miloš Garić
Prošlo je tačno 25 godina otkako su bombe NATO pakta tog 24. marta 1999. počele da razaraju Saveznu Republiku Jugoslaviju, a horor koji je trajao 78 sledećih dana ostavio je posledice čiji užasavajući eho i posle četvrt veka ne jenjava.
Naprotiv, protokom vremena i sleganjem grozne ratne prašine, na svetlo dana izbile su sve zapanjujuće činjenice zbog kojih je, do tada nezabeležena agresija na jednu suverenu državu, ušla u najsramnije poglavlje moderne svetske istorije. I tamo će ostati zauvek.
Moćna alijansa, sastavljena od vojne sile Sjedinjenih Američkih Država i još 18 evropskih članica, posle 78 dana žestoke odbrane vojske i građana SRJ, koju su činile Srbija i Crna Gora, sporazumom u Kumanovu zaposela je pokrajinu Kosovo i Metohiju. NATO je preuzeo komad prostora Srbije i dobio naklonost albanskog separatističkog pokreta, ali je tog proleća 1999. za duže vreme, ispostaviće se, izgubio neke druge, važne stvari.
Klintonu, Bleru, Širaku i Šrederu u tih nekoliko meseci možda nije bilo jasno, ni previše bitno, da pod noge nisu bacili Miloševića i Srbiju, već kompletan međunarodni poredak, a sa njim i sopstveni ugled, kredibilitet i dostojanstvo. Danas, 25 godina kasnije, to sasvim dobro vide njihovi naslednici, kao što je u to od prvog dana bio siguran ostatak čovečanstva.
NATO je uz mnogo muke, u korist albanskih separatista, za neko vreme dobio bitku za Kosovo, ali je istovremeno izgubio rat za Srbiju. To je sada, posle četvrt veka, sasvim jasno A, o tome najbolje svedoče brojke.
Velika cena i ogromna šteta
Rejting NATO pakta među građanima Srbije danas, 25 godina kasnije, nalazi se na najnižem nivou otkako se ova istraživanja rade posle bombardovanja 1999. Podrška ulasku Srbije u NATO je po poslednjim merenjima nešto malo preko 5 odsto, dok je eksplicitno protiv učlanjenja oko 90 procenata srpskih građana.
Istraživanje Atlantskog saveta Srbije još pre pet godina pokazalo je da se ulasku u NATO protivi 89 odsto građana, a kao razlog, više od dve trećine ispitanika navelo je bombardovanje Srbije 1999. godine, dok ostali ne podržavaju politiku i ciljeve zapadne vojne alijanse.
NATO unazad desetak godina beleži novi pad popularnosti u Srbiji, koja naravno ni pre toga nije bila preterano visoka, ali su istraživanja 2015. godine pokazivala 65 odsto protiv i 13 odsto za, a 2009. u zanosu vere tadašnjeg rukovodstva u evro-atlantske integracije takvu politiku Srbije je podržavalo čak 20 odsto građana.
Postoji kod Srba izreka koja kaže "ne kolje se vo za kilo mesa“. E sad, možda je u slučaju agresije na Srbiju i ulaska NATO na Kosovo to za stratege zapadne politike bio i „ceo but“, ali sva je prilika da plaćena cena i ostvarena šteta daleko prevazilaze dobitak.
Srbija i NATO su danas zajedno u Partnerstvu za mir. Saradnja i komunikacija zvaničnih predstavnika su na vrlo korektnom i visokom nivou. Ambasador SAD Kristofer Hil pre nekoliko dana kazao je čak da su Srbija i NATO danas mnogo bliži nego što je to slučaj s Kosovom i zapadnom vojnom alijansom, što zvuči kao veoma optimistična osnova za nastavak sve boljih odnosa.
U političkoj i vojnoj komandi u Briselu, zaista, već dugo ne sede Havijer Solana, Vesli Klark i Džejmi Šej. Ali Srbija, kako govore prethodno navedene brojke, još pamti njihovo vreme, još krvari iz rana nastalih 1999. kao i onih koje su Srbima na Kosovu nanete u prethodnih 25 godina u prisustvu međunarodnih snaga.
Kako rane da zarastu dovoljno da NATO među građanima Srbije prestane da bude simbol za nesreću, nepravdu i bol? Ovo je pitanje o kome treba da razmišljaju zapadni stratezi, a jasno je da danas posle četvrt veka ni Srbija ni NATO nisu ono što su bili 1999.
"Od tog marta 1999. godine do danas puno se toga promenilo. Tako na primer, SR Jugoslavija više odavno ne postoji, a NATO pakt je sa 19 zemalja narastao na 32. U međuvremenu neutralnost na evropskom kontinentu je izgubila na značaju, od invazije Rusije na Ukrajinu, jer su tradicionalno neutralne zemlje poput Finske i Švedske postale punopravne članice NATO pakta, dok su Austrija i Švajcarska prihvatile da učestvuju u evropskom protivvazdušnom sistemu, čiju okosnicu čini PVO sistem NATO“, napominje stručnjak za međunarodnu politiku i bezbednost Ivan Miletić.
Geostrateški značaj Srbije
Pored ovoga, NATO pakt ima razvijene partnerske odonose sa još 32 zemlje širome sveta, sve do daleke Australije, kroz različite partnerske programe, od kojih je jedan Partnerstvo za mir u kojem učestvuje i Srbija.
"Sve partnerske zemlje, pa i Srbija, same biraju oblik i intenzitet učešća u partnerskim programima NATO, u skladu sa svojim potrebama i strateškim planovima odbrane zemlje. Neke od 32 partnerske zemlje NATO, pored Srbije su i članice ODKB saveza: Kazakstan, Jermenija i Tadžikistan. Ali i druge zemlje: Alžir, Egipat, Izrael, Maroko, Ujedinjeni Arapski Emirati, Australija, Japan, Novi zeland i Južna Koreja“, naglasio je Miletić.
On za KOntekst ukazuje na najnoviju izjavu ambasadora SAD Kristofera Hila, koji je bio akter događaja od pre četvrt veka, da je Srbija mnogo bliže NATO nego Kosovo.
"Ova izjava je razbesnela mnoge u Prištini, poput predsednice administracije Vjose Osmani. Izjava ambasadora Hila nije data nepromišljeno i odraz je nezadovoljstva Sjedinjenih Američkih Država poslednjim potezima administracije u Prištini prema srpskom stanovništvu na Kosovu. Srbija ima odličnu geografšku poziciju, koja joj daje jasnu geostratešku prednost, a koju može da ponudi na polju odbrane i bezbednosti Evropskog kontinenta. Srbija se geografski nalazi u samom cenru južnog krila NATO i samim tim, može da ostvari sve pogodnosti, koje su vezane za razvoj logističke i saobraćajne infrastrukture, ukoliko bi se uklopila u sistem svog neposrednog okruženja. Ovo bi za sobom vodilo i ka jasnom geostrateškom značaju Srbije, koja bi imala i mnogo jaču pregovaračku moć, po pitanju zaštite svoje imovine, svojih državljana i imovine Srpske pravoslavne crvke, na celom prostoru zapadnog Balkana. Da ne spominjemo da ulaskom u NATO Srbija dobija mogućnost ne samo da ima svoj kontigent u okviru KFOR, nego i da obezbedi snage za rezervu i podršku u slučaju potrebe za NATO da poveća svoje vojne kapacitete na Kosovu, ali i potencijal za poziciju i komandanata KFOR“, kaže Miletić.
Uporedo sa ovime, unutar NATO, postoji vrlo snažan blok zemalja nepriznavača Kosova - Španija, Rumunija, Slovačka i Grčka, i zahvaljujući njihovom jasnom i jakom glasu, Kosovo nije ni blizu da bude razmatrano za bilo koji partnerski program NATO saveza.
"Od ovih zemalja Rumunija ima najvažniji geostrateški položaj unutar NATO, usled rata u Ukarjini. Kao takva Rumunija se javlja kao prirodni partner i prijatelj Srbije, što je oduvek i bila. NATO 2024. godine nije ni blizu onom NATO iz 1999. Ovaj NATO obuhvata jednu milijardu ljudi koje ima pod svojom zaštitom, unutar njega se nalaze najmanje četiri zemlje koje dele iste poglede na nezavisnost Kosova, na sve to unutar NATO danas postoje i zemlje koje su vrlo blagonaklone prema Srbiji, a čujemo i da predstavnici američke dilomatije, sve češće i sve glasnije, izražavaju nezadovoljstvo prema ponašanju administracije u Prištini. Upravo iz tog razloga možemo da zaključimo da NATO pakt ovakav, kakav je danas, je mnogo bliskiji Srbiji, da je Srbija svojim partnerstvom sa zemljama članicama NATO mnogo bliskija i samom NATO, a sve to je izuzetno važno za očuvanje bezbednosti srpskog naroda na Kosovu“, zaključuje Miletić.
"Otvorena vrata kroz koja Srbija neće proći"
Aleksandar Mitić, naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu, koji je radio i kao dopisnik Agencije Frans-Pres sa Kosova i Metohije i agencije Tanjug iz sedišta NATO u Briselu, bio je svedok mnogih događaja u vreme bombardovanja Srbije.
"Kao novinar izveštavao sam sa Kosova i Metohije svih 78 dana tokom NATO agresije 1999. godine, bio svedok mnogih ratnih zločina, lažnih vesti i manipulacija Alijanse. Sedam godina kasnije, izveštavao sam iz Rige 29. novembra 2006. godine, sa Samita NATO na kojem je američki predsednik Džordž Buš dao pristanak, a onda i Alijansa zeleno svetlo za članstvo Srbije u programu „Partnerstvo za mir“. U međuvremenu sam, kao dopisnik iz sedišta NATO, pratio početak Programa saradnje sa NATO, stvaranje poverilačkih fondova za uništavanje mina i smanjenje malog i lakog naoružanja, uspešno predsedavanje Srbije Grupom za jugoistočnu Evropu u okviru Alijanse, ali i suočavanje sa kritikama oko, u najmanje ruku kontroverznog postavljanja KFOR tokom pogroma 17. marta 2004. godine“, kaže Mitić za Kontekst.
Nakon ulaska u "Partnerstvo za mir“, pratio je potpisivanje "Okvirnog dokumenta“ o saradnji i otvaranje Misije Republike Srbije pri NATO.
"Takođe i usvajanje prvog Individualnog programa partnerstva – IPP, ali i reakcije na usvajanje Rezolucije Narodne skupštine Republike Srbije o vojnoj neutralnosti decembra 2007. godine, saučesništvo Alijanse u orkestriranju „jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova“ februara 2008. godine i ćutanje, par meseci kasnije, pri najavi pojedinih država članica da im je budući cilj „formiranje kosovske vojske“. Od tada, iz Beograda, pratio sam pokušaje da se 2009-2011. godine Srbija na mala vrata uvuče u NATO putem prihvatanja „Akcionog plana za članstvo“, te odsečne pobune javnog mnjenja protiv takve mogućnosti, poput čuvene peticije 200 javnih ličnosti iz 2010. januara godine koju su potpisali, između ostalih, mitropolit Amfilohije, Dobrica Ćosić, Emir Kusturica, Momo Kapor, Matija Bećković, Brana Crnčević, Ljuba Popović, Mihailo Đurić i Dušan Kovačević“, podseća Mitić.
On ukazuje na aktivnosti nevladinog sektora u Srbiji ovim povodom.
"Pratio sam pokušaje pro-NATO NVO sektora u Srbiji da „emocije“ o NATO agresiji zamene „racionalnim“, „tehničkim diskursom" o saradnji. Pratio sam i otkrića „Vikiliksa“ o depeši ambasadorke SAD u Beogradu 2009. godine Meri Vorlik, koja je ocenila da je 10 godina nakon 1999. pravi trenutak da Vašington pogura NATO integracije Srbije, kao i da je već postignut doprinos u „sadašnjem preispitivanju stava Srbije o neutralnosti“. Isto kao što pratim kako aktuelni ambasador SAD Kristofer Hil, na 25 godina od agresije, suštinski u svakoj izjavi relativizuje vojnu neutralnost i ukazuje Srbiji na „pravi put“ i „otvorena vrata“ u alijansi koju predvodi njegova zemlja“, ukazuje Mitić.
Niko ne spori da je NATO neophodan partner za saradnju, dodaje, kako zbog geografskog okruženja Srbije članicama Alijanse, tako i zbog uloge KFOR na Kosovu i Metohiji.
"KFOR je jedina legalna vojna sila po Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN, iako toleriše činjenicu da vodeće države članice naoružavaju ilegalnu „paravojsku“ Aljbina Kurtija. Možda je Srbija cenjena kao partner NATO u više od stotinu aktivnosti u poslednje dve godine. Ali, Srbija nije i nikada neće biti NATO zemlja. Niti će ikada zaboraviti agresiju NATO i njegove zločine“, zaključak je Mitića.
Šta se promenilo?
Politički analitičar Srđan Barac naglašava da su stvari koje su započete tog 24. marta 1999. godine promenile ustaljeni i koliko toliko uspostavljni red koji je vladao u odnosima velikih sila, a bio je definisan kroz rigidne propise Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
"Čini se da svi znamo gde smo bili tog dana i da svi i dalje imamo žive slike tog marta, ali i narednih 78 dana. A, kako se danas odvijaju odnosi između velikih sila jasno je da će i mnogi drugi pokušati da se sete gde su tada bili, jer je sve više očigledno da je značaj tog događaja prevazišao naše okvire i značaj koji je imao za Srbiju. Ne treba nikada da se zaboravi agresija koja se tada desila kao i sve nevine žrtve tog čina i šteta koja je tada pričinjena našoj otadžbini, ali važno je da nastavimo dalje i da ne dozvolimo tom događaju da nas sputava u našem racionalnom rasuđivanju i ponašanju danas. Političke elite i državne politike se menjaju kao i neprijatelji i saveznici, te je važno da učestvujemo svesno u menjanju i prihvatanju politika koje su korisne za nas. Zagledani u budućnost, a svesni prošlosti biramo ono što je najbolje danas“, kaže Barac.
0 komentara