Progon ćirilice na Kosovu - Zakon o upotrebi jezika mrtvo slovo na papiru

Premijer Kosova Aljbin Kurti izjavio je na sednici Saveta bezbednosti UN da je srpski jezik službeni jezik na celoj teritoriji Kosova i da se ravnopravno koristi uz albanski u svim institucijama, uključujuči i kabinet premijera. Međutim, sagovornici Kosovo onlajna kažu da je Zakon o upotrebi jezika samo mrtvo slovo na papiru i da mnogi Srbi sa strepnjom izgovaraju čak i "dobar dan", dok ćirilica u institucijama gotovo i da ne postoji. Zakon je usvojen u Skupštini 2007, ali i dan danas, napominju oni, najviše ga krše upravo oni koji su ga doneli.
Premijer Kurti je nedavno u intervjuu za holandski list „Trouw“ izjavio da je srpski jezik službeni jezik na celom Kosovu i na svim nivoima vlasti i pohvalio se da govori srpski „više od svih svojih prethodnika zajedno“. Isto je ponovio i sinoć na sednici Saveta bezbednosti UN.
Kakva je zapravo situacija pokušao je da objasni Poverenik za jezike Slaviša Mladenović prošle nedelje na dodeli godišnje nagrade “Najbolja praksa u primeni Zakona o upotrebi jezika“.
Petu godinu zaredom Kancelarija poverenika za jezike Kosova u saradnji sa Misijom Organizacije za evropsku bezbednosst i saradnju (OEBS) na Kosovu dodeljuje priznanja i nagrade najuspešnijim institucijama, pojedincima i nevladinim organizacijama u promovisanju zvanične višejezičnosti na Kosovu. Mladenović je tom prilikom izjavio da, iako je ovaj događaj namenjem pohvalama, nema mnogo toga za hvaljenje zato što velika većina institucija ne sprovodi Zakon o upotrebi jezika.
“Mnogi prethodni dobitnici nagrada su u poslednjih godinu ili dve svoju performansu značajno pogoršali. Ja se lično čak i stidim činjenice da su nekada najbolja ministarstva danas jako često meta kritika i medija, međunarodne zajednice, nevladinog sektora i da pored naših preporuka, pored naših apela, svoju performansu ne poboljšavaju”, kazao je Mladenović.
A kako se zaista osećaju Srbi koji žive na Kosovu objasnio je za Kosovo onlajn novinar i književnik Živojin Rakočević.
„Nikoga od nas ovde nema da se bar jednom nedeljno ne zapita `smem li sada da kažem nešto na svom srpskom maternjem jeziku`. Ako izađete u bilo koju našu enklavu i sretnete nekog srednjoškolca, neko dete, i kažete mu jedno prosto i obično `dobar dan`, prođe nekoliko trenutaka neprirodnih dok vam ono ne uzvrati na `dobar dan`. I šta se krije u tih nekoliko trenutaka? To dete proverava ko ste, to dete proverava da li sme da vam odgovori, to dete je naučilo instiktivni oprez u upotrebi svog maternjeg jezika“, objašnjava Rakočević.
Zakon o upotrebi jezika se, kako tvrdi, apsolutno ne poštuje, a primera je brojnih.
„Policajac na prelazu, bilo gde, traži od vas i pita vas `zašto vi ne govorite albanski jezik`, a vi plaćate porez da taj policajac kaže to prosto `dobar dan`. On je čak išao i u neke škole, koje su opet po međunarodnom principu uspostavljene, da ne može da dobije posao dok ne kaže na službenom jeziku recimo to `dobar dan` ili osnovne stvari, ali to se surovo ne primenjuje. Probajte da odete u Vučitrn, Glogovac, Kačanik, u Prištinu..., bilo gde. To je prosto jedna činjenica u kojoj je vaš maternji jezik, vaš srpski jezik, okidač za vašu nesreću i on je 25 godina posle sukoba alarm posle kog vi bivate izbačeni iz života. Vi uđete u neku instituciju i kažete `dobar dan` ili tražite nešto na maternjem jeziku, ili zovete kada vam isključe struju, kao što se to radi u Osojanu i povratničkim selima. Čim čuju da govorite svojim maternjim srpskim jezikom, odmah je tu slušalica, odmah je tu barijera, odmah je prepreka. Ovo društvo nije pripremljeno za druge, ovo društvo nije pripremljeno za zakone koji su prepisani i koji samo formalno postoje na papiru i u Ustavu i služe samo kao pokriće i njihova savršenost je tolika, kolika je represija prema nama“, rekao je Rakočević.
Iako su žalbe za nepoštovanje Zakona o upotrebi jezika prisutne, institucije nisu voljne da taj problem reše, tvrdi Rakočević.
„Mi neprestano ponavljamo, naročito medijska zajednica i ljudi iz kulture, da nema jezika, da najčešća saopštenja koja idu su da te institucije ne ispunjavaju osnovne standarde i norme. Mi jednostavno ne možemo izvan toga, jer ovo je prostor na kom se zbog upotrebe jezika gubila glava u najvećem broju slučajeva. Ovo je prostor na kome je upotreba jezika naplaćivana 100 maraka u Peći, i do 30 maraka u Kamenici... Išli su ljudi i slušali kojim jezikom govorite. To je sada postao instikt, to je postao način života, 25 godina vi refleksno posmatrate ko kojim jezikom govori“, objašnjava Rakočević.
Srbima je postalo „normalno“, ističe on, da gde god da se nađu, osluškuju kojim se jezikom govori.
„Postoje neke zakonske norme, postoje poverenici za jezik, ali, zamislite, šta on može da uradi? Ko je kažnjen, gde je ta administracija? I ti prevodi koje mi dobijamo, to je poniženje jezika, to je albanizovani srpski jezik. Pogledajte imena mesta, pogledajte nazive, pogledajte svu tu silu koja je prosto inercija, koja melje i vrh diskriminacije je onog trenutka kada se jezik vaš u vama pobuni i kaže, `kako je moguće da ti koji me govoriš imaš ovakav tretman prema meni, kako je moguće da sam ja kao tvoj jezik tebi tvoj možda, u jednom trenutku, najveći neprijatelj`. To su teške pobune u nama, to su teška psihološka stanja. To nije lako preživeti, ljudi se snalaze na različite načine, ćute“, kaže Rakočević.
Ćutanje je, objašnjava, postalo normalno kada se Srbi na Kosovu nađu u većinski albanskim sredinama i javnim mestima.
„Ljudi u prevozima, službenici međunarodne zajednice koji putuju u javnom prevozu od Prištine do nekih naših mesta, ćute kao zaliveni i ne smeju da kažu ništa. Mi i dalje ne koristimo zajednički prevoz. Zašto? Zato što će te tvoj jezik izdati i ti ćeš sa svojim jezikom doći u nevolju i nećeš da se uopšte suočavaš sa tim poniženjem. Šta se sve to sa nama desilo u ovih 25 godina, ali negde u osnovi, i u krugu zla koji nas okružuje taj osećaj da je vaš jezik vaš neprijatelj i da ne smete da ga govorite i da ga koristite kako treba je sami vrh diskriminacije“, tvrdi Rakočević.
On objašnjava da se jezik ne uči kako bi se izbegla represija i kako bi se sačuvala glava na ramenima.
„Ja ne znam ništa nemačkog jezika, ali mene niko ne maltretira zato što na aerodromu ili negde u prodavnici, muzeju u Austriji, ne znam nemački jezik i, naprotiv, svi se potrude da mi pomognu i da nešto urade u tom pogledu, što je prijateljski gest. Ovde je jezik okidač. A sa druge strane, ne uči se jezik zato da biste izbegli represiju, ne uči se jezik i ne zna se jezik zato da biste sačuvali živu glavu. Ako treba to da radim, onda nikada neću naučiti taj jezik i to je taj otpor“, ističe on.
Napominje da se ne može učenje jednog jezika poistovetiti sa moranjem.
„Ne, ne moramo znati albanski jezik, srpski jezik je konstitutivni jezik ovog prostora. Svaki kamen koji je uzidan u gradove Kosova i Metohije, uzidan je, između ostalih, i srpskim jezikom, i sa srpskim jezikom, i na srpskom jeziku, a da ne govorim o svim ostalim stvarima, tako da, tamo gde je ovaj jezik dostigao svoje velike domete, gde se razvio, gde je živeo, ne može niko da vam kaže morate znati jezik da vas ne bi maltretirao policajac, da vas carinik ne bi tretirao ovako, da vas službenici ne bi diskriminisali. To je protivno svakom normalnom odnosu u komunikaciji, to je protivno savremenom svetu, ali daleko je ovo sve od savremenog sveta“, zaključio je Rakočević.
Da se Zakon o upotrebi jezika na Kosovu ne poštuje ni u institucijama koje donose zakone, a ni u onima koje ih sprovode poput sudova, ocenila je za Kosovo onlajn advokatica Jovana Filipović. Ona ističe da često dolazi do kašnjenja i odlaganja ročišta zbog toga što se dokumenta ne prevode na srpski jezik ili se kasni sa prevodom.
Zakon o upotrebi jezika na Kosovu lepo zvuči u teoriji, tvrdi Filpović, ali u praksi to nije slučaj.
„Nisu uopšte retke situacije da se stranke obrate na svom maternjem jeziku, nebitno da li su u pitanju Srbi ili pripadnici druge nevećinske zajednice, a zatim se odluke državnih organa ili sudova dobijaju samo na albanskom jeziku. Time se, naravno, utiče na efikasnost u postupanju. Stranke se izlažu nepotrebnim troškovima zato što upućuju ponovo zahteve da im se ta ista odluka dostavi prevedena. U tom smislu, mnoge stranke i ne znaju da imaju prava da traže prevod svojih odluka, već se služe samostalno prevodom. Da li je to putem gugla ili putem nekoga ko poznaje albanski jezik, snalaze se na svaki mogući način, ali to, naravno, nije u redu i ne bi trebalo tako da bude, već onako kako je to po slovu zakona - ukoliko se stranka obratila na jednom jeziku da i odgovor te institucije bude na tom istom jeziku“, kaže Filipović.
Ona ističe da se vrlo često dešava da spisi predmeta ne budu prevedeni na srpski jezik i da to predstavlja problem kada su u pitanju ozbiljni krivični predmeti, pa dolazi do odlaganja ročišta.
„Mi, recimo, imamo situaciju da u jednom jako bitnom postupku, koji se vodi već punih pet godina pred sudom u Prištini, poslednjih godinu dana nismo dobili nijedan zapisnik, a od početka postupka dobili smo samo četiri prevedena. Ne možemo da damo završnu reč u tom postupu dok ne dobijemo sve spise predmeta i naravno da će svako naredno ročište biti odloženo upravo iz ovog razloga“, navodi Filipović.
Nepoštovanje prava na jezik, tvrdi advokatica, može da dovede do ukidanja prvostepene sudske odluke.
„Stranke koje su nezadovoljne i ukoliko smatraju da se zakon krši na njihovu štetu svakako imaju pravo da se obrate ombudsmanu i povereniku za jezike u Prištini i smatram da bi jedino poverenik za jezike u ovom slučaju mogao efikasno da reaguje i to u situaciji kada bi odredio kaznu svim institucijama koje ne primenjuju zakon onako kako je propisano. Ono što ja znam je da nije napisana nijedna kazna, a smatram da bi to dovelo do toga da se zakon poštuje“, rekla je Filipović.
Do bolje primene Zakona o upotrebi jezika, dodaje ona, može doći ukoliko bi se krenulo sa poštovanjem zakonskih odredbi koje se tiču obaveze da na određenim radnim mestima budu zaposleni pripadnici nevećinskih zajednica.
„Time bi se smanjio i obim posla prevodiocima koji nedostaju u svim institucijama“, zaključila je Filipović.
Novinar Vladimir Radomirović kazao je za Kosovo onlajn da uskraćivanjem prava na upotrebu maternjeg jezika počinje progon svakog naroda.
"To je pokušaj nasilne asimilacije Srba da oni postanu nekakvi Kosovari, da nemaju svoj identitet i strašno je što međunarodna zajednica i zapadne organizacije koje se bave ljudskim pravima ne reaguju na to pitanje. Znamo šta se sve dešavalo sa srpskim jezikom u prošlosti i da je naš narod uspevao da se održi, ali ovo je takva situacija da svi okreću glavu nad tim progonom. Sudbina Srba je veoma teška. Mislim da i Srbija i svi naši partneri koje imamo moraju da podignu glas i da spasu ono što se može spasti u ovom trenutku", rekao je Radomirović.
Reagujući na izjavu Aljbina Kurtija da se Zakon o upotrebi jezika poštuje na svim nivoima, naš sagovornik kaže da mu to omogućava žmurenje Zapada.
"Kurti može za strane medije da govori i izmišlja šta hoće. Tako i Kosovo godinama napreduje po pitanju poštovanja ljudskih prava, borbe protiv korupcije, slobode medija... iako postoje dokazi da su sve te slobode ugrožene, naročito slobode srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, ali zapadne organizacije koje se bave tim pitanjima ignorišu sve to", navodi on i ocenjuje da srpskog jezika gotovo i nema u prištinskim institucijama.
"Tamo gde i navodno postoji, reč je o latinici i o nekom iskvarenom srpskom jeziku, a znamo kakva je bila situacija pre proglašenja jednostrane nezavinosti, to je bila ćirilica i negovao se jezik. Kako je i zašto došlo do toga i zašto naša država nije reagovala, to je pitanje na koje treba da tražimo odgovor svi zajedno i prosto da se izborimo sada da Srbi imaju osnovna prava, a o nekim naprednim pravima pod ovim režimom na KiM teško se može govoriti", smatra Radomirović.
0 komentara