Gujon: Samo mali pritisak na Prištinu bio bi dovoljan da prestane kršenje osnovnih ljudskih prava Srba

Kosovo, koje nije član Ujedinjenih nacija, ne bi moglo da postoji bez podrške zemalja koje su ga priznale, a samo mali pritisak tih zemalja bio bi dovoljan da Priština primenjuje dogovoreno u dijalogu sa Beogradom i da prestane sa kršenjem osnovnih ljudskih prava Srba i nealbanaca. Ovo u razgovoru za Kosovo onlajn kaže Arno Gujon, direktor Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu u Vladi Srbije i osnivač humanitarne organizacije “Solidarnost za Kosovo”.

Kako kaže, na početku 21. neka, ne sme da se dozvoli da ljudi u Evropi, odnosno, Srbi na Kosovu, žive u getima. Sudbina dece sa Kosova je, kaže Gujon, ono što ga lično najviše zabrinjava i kao oca i čoveka koji je osnovao humanitarnu organizaciju baš za pomoć toj deci, jer deca, ističe, teško razumeju mržnju i zašto se neki ljudi loše ophode prema njima.

U Beograd 21. oktobra dolazi petorka u kojoj će biti Emanuel Bon spoljnopolitički savetnik francuskog predsednika za Zapadni Balkan i Jens Pletner savetnik nemačkog kancelara Šolca. Posetiće i Prištinu. Mislite li da imaju plan kako da dijalog Beograda i Prištine "izvedu" na put koji će dati rezultate? I da li to podrazumeva neke nove vidove pritiska na Beograd?

Da bi doneli plan kojim bi rešili probleme koje trenutno imamo na KiM prvo bi trebalo da znaju šta je prethodilo i šta je dovelo do toga da imamo takve probleme danas na KiM. Ovde ne govorim o istoriji već o političkim odlukama koje su se donosile prethodne 23 godine. Srž problema je nepoštovanje tri stvari: međunarodnog javnog prava, postignutih sporazuma poput Briselskog sporazuma i nepoštovanje osnovnih ljudskih prava za Srbe na KiM. Da se poštuje Briselski sporazum koji je postignut pre deset godina i prema kome na severu KiM treba da budu srpski policajci, srpski tužioci, srpske sudije i prema kome kosovske snage bezbednosti ne smeju da uđu na sever KiM bez dozvole gradonačelnika četiri opštine na severu KiM, kada bi se to poštovalo, ne bismo imali terror koji se sprovodi prethodnih nekoliko godina na severu KiM. Ne bismo imali Banjsku. Kada bi se formirala ZSO, koja je takođe deo tog sporazuma, i prema kom bi trebalo zdavstvo, obrazovanje, kultura i prostorno planiranje da budu u okviru te zajednce koja bi se finansirala iz Beograda, ne bismo imali problem sa nestašicom lekova, ne bismo imali druge probleme koji postoje i severno i južno od Ibra: nepoštovanje osnovnih ljudskih prava, gde ljudi nemaju slobodu govora, slobodu kretanja, slobodu mišljenja, gde je evo uhapšen mladić zbog majice. Jesmo li mi u Iranu ili u Evropi? Jel smemo da se oblačimo kako hoćemo ili ne? To su osnovna nepoštovanja koja su dovela do problema. Verujem da su oni svesni toga i nadam se da će u skladu sa tim postupati drugačije. Jedino što još nisu pokušali do sada da bi rešili probleme u celom našem regionu je da saslušaju srpsku stranu i da prestanu sa primenom duplih standarda. To je jedino što mi tražimo. I naravno da tražimo mir, opstanak i povratak Srba na KiM. 

Zašto bi srpska strana verovala da će Priština da ispuni bilo kakav novi dogovor kada deset godina nije osnovala ZSO? Sa  Zapada se čuju poruke da ZSO treba da se formira. Da li su to iskreni podsticaji Prištine da tu obavezu ispuni?

Kosovo je priznato kao država u određenim zemljama uglavnom na Zapadu. Ta takozvana država ne bi mogla da ima veliki budžet bez spoljašnjih donacija, nema svoju vojsku, ne može da se brani, ta tzv. država nije članica Ujedinjenih nacija, ona ne bi mogla da postoji bez podrške tih zemalja koje su je priznale, ne bi mogla da postoji. Šta to znači? To znači da bi jedan mali pritisak bio dovoljan da ta tzv. država primenjuje dogovoreno i da prestane sa kršenjem osnovnih ljudskih prava Srba i nealbanaca na KiM, jer ne smemo da dozvolimo da u Evropi početkom 21. veka ljudi žive u getima. Od kako je Aljbin Kurti došao na vlast 2021. godine bilo je 419 incidenata, bila su ubistva, ranjavanja i dece vatrenim oružjem, to ne sme da se događa. Samo mali pritisak je dovoljan. Očekujem i verujem da će se to kad-tad desiti jer ovakva situacija ne može da traje doveka. 

Prilikom boravka srpske dece iz Hrvatske u Beogradu u avgustu rekli ste "da biti Srbin nije razlog za strah". Šta biste poručili srpskoj deci na Kosovu čija je svakodnevnica da pored vrtića i škola gledaju do zuba naoružane pripadnike Kosovske policije?

Sudbina te dece je ono što me lično najviše zabrinjava i kao oca i čoveka koji je osnovao humanitarnu organizaciju baš za pomoć toj deci. Jer deca teško razumeju mržnju i zašto se neki ljudi loše ophode prema njima. Nedavno je jedan od mojih prijatelja u Gračanici hteo da vodi dete u malo veću igraonicu. Ljudi treba da znaju da kada živite u enklavama, onda živite u selima i ako želite da imate pristup sadržajima koje nudi jedan grad onda treba da idete u albanske sredine gde, nažalost, niste dobrodošli. U toj igraonici su bila deca predškolskog uzrasta i kada su videli da to dete govori srpskim jezikom i da je Srbin počeli su da ga nazivaju “svinjom”. Jer “škije” na albanskom to znači, a tako nazivaju Srbe. Onda se pitate: da li je problem toliko dubok da i predškolska deca znaju kako pogrdno da nazivaju Srbe? Da li treba zbog takvih stvari da se zatvorimo u svoje enklave i geta i da iz njih ne izađemo? Zato moja humanitana organizacija vodi decu iz enklava na more svake godine i renovira i škole i vrtiće kako bi ta deca i u nenormalnim uslovima imala normalno detinjstvo.

Da li prosečan građanin Francuske danas nešto zna da Srbi na Kosovu žive kao u getu, da su izloženi stalnim provokacijama od strane Albanaca, da mogu da budu uhapšeni tek tako, da bi se posle ispostavilo da je došlo do "zamene identiteta", da su srpske bolnice na izmaku zaliha lekova i medicinskog materijala?  

Prosečan Franuz, kao i prosečan zapadnjak nažalost nema kompletnu sliku o dešavanjima KiM, kao što nema ni kompletnu sliku o mnogim stvarima koje se dešavaju u svetu i koje se teško probiju u mejnstrim medije jer to nije zvanična politika ili nije političko korektno, ali ipak ima ljudi koji to znaju. Mi smo, na primer, nedavno napisali pismo obaveštenja o svim dešavanjima na KiM za naših 12.000 donatora i za hiljadu Francuza koji su novinari, poslanici i ljudi od uticaja, kako bismo ih o tome obavestili. To je ono što je do nas. Teško je probiti taj medijski mrak, ali ponekad uspevamo. Najbitnije je da ono šta se dešava u srcu Evrope bude poznato što većem broju ljudi i ne treba odustajati. Kao Uprava za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu u maju, kada su bile ogromne tenzije na severu KiM, odlučili smo da uključimo našu dijasporu u rad sa stranim medijima, stranim zvaničnicima, stranim nevladinim organizacijama, kako bismo svi zajedno “gurali” u istom pravcu, kako bismo upoznali svetsku javnost sa onom šta se dešava. I svi su se odazvali na naš poziv, od Amerike do Australije, preko cele Evrope. Imali smo posle toga članke na italijanskom, nemačkom, francuskom, engleskom, čak i na švedskom jeziku.

Verujete li i dalje da će Vam Priština u nekom trenutku ukinuti zabranu za ulazak na Kosovo?

Ta zabrana je tu već pet godina. Tada su me uhapsili, pretresli i pretili mi i od tada ne mogu da uđem na KiM, ali verujem da će to biti ukinuto kad-tad. Sudim se sa njima po svim sudovima, ali naravno da je to političko pitanje i da je oduka doneta na političkom nivou, ali ničija nije gorela do zore, pa neće ni njihova. U jednom trenutku pravda mora da bude zadovoljena. Verujem da ću ponovo videti i Gračanicu i Visoke Dečane, Štrpce i Leposavić i sva mesta koja sam obilazio redovno prethodnih 18 godina. Verujem da ću se vratiti na KiM i tada će to biti pokazatelj da je situacija nešto mirnija i normalnija i da je tajkođe moguć povratak 250.000 prognanih Srba na KiM. 

Bez obzira na tu zabranu Vaša fondacija "Solidarnost za Kosovo" je vrlo aktivna i pomaže kosovske Srbe. Na kojim projektima trenutno radite?

Trenutno sa Eparhijom raško-prizrenskom i humanitarnom organizacijom “Majka devet Jugovića”, a to su narodne kuhinje na KiM, zajedno sprovodimo projekte vredne 76.000 evra, a reč je o pomoći za farme i samoodržive projekte u oblasti poljoprivrede i stočarstva. Takođe smo pomogli manastiru Visoki Dečani za kupovinu jednog traktora u iznosu od 30.000 evra, finansirali smo deo renoviranja crkve u Goraždevcu sa 30.000 evra, spremamo i nove podele stoke, u pitanju su koze, ovce i krave, Srbima koji se bave stočarstvom u enklavama, dok moji volonteri u Francuskoj aktivno pripremaju 19. Božićni konvoj koji će krenuti iz Francuske krajem decembra. To je velika stvar, tada će i Francuzi da dođu na lice mesta da pokažu Srbima u enklavama da nisu sami, da ima još ljudi koji misle na njih tokom cele godine i koji su tu kada je najhladnije, kada je najteže i ne samo da im daju humanitarnu pomoć nego i moralnu podršku, a to je ono što najbitnije.

Koliko je realno da Evropska unija otvori vrata zemljama Zapadnog Balkana do 2030. godine, imajući u vidu sva ranija obećanja i pomeranja rokova?

Kada se desio 5. oktobar 2000. tada se govorilo o ulasku Srbije u EU 2007, a kada je došla 2007. govorilo se da će se to desiti 2012. godine Ja sam došao da živim u Srbiju 2012. i tada smo pričali o tome da će 2019. biti mogući datum. Danas smo u 2023, a pričamo o 2030. Zamislite devojku koja je imala 30 godine 2000. godine, a ako se ulazak u EU desi 2030, ona će tada biti penzionerka, prošao joj je život, za tren. Ono što je sigurno je da je ovo političko pitanje i pitanje odluke ne nas, već njih da li hoće da nas prime ili ne. Na demografskom, ekonomskom i političkom nivou ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana koje nisu trenutno članice EU bilo bi neprimetno za EU, jer to je 15 miliona stanovnika otprilke, to bi bilo moguće. Pogotovu što mislim da je Srbija spremnija danas nego što je bila Rumunija 2007. ili Bugarska, ali tada je postojao politički konsenzus da se oni prime. Da li će taj konsenzus postojati za nas 2030, ne mogu da znam, a ono što znam i što je do nas je da nastavimo sa sprovođenjem reformi koje su dobre za nas, za naše građane i za našu zemlju, da utičemo na ono što je do nas i da vidimo kakva će biti geopolitička situacija za sedam godina, pa ćemo opet o tome da razgovaramo.

Izjavili ste da srpska dijaspora ume da bude jedinstvena kada je to potrebno, šta vas je u to uverilo?

Srpska dijaspora ume da bude jedinstvena kada je to potrebno, a u to sam se uverio još 2014. godine kada smo zajedno sa srpskim zajednicama iz cele Evrope organizovali mnoge humanitarne konvoje za Srbiju i Republiku Srpsku koje su bile pogođene strašnim poplavama. Nekoliko konvoja je krenulo iz Pariza, Švajcarske, Austrije i svi su bili ujedinjeni, a sve razlike koje su postojale, jer u svakoj grupi ima nekih razlika, nisu se osetile jer smo svi radili sa istim ciljem. To jedinstvo ćemo pokazati i za par dana u Vašingtonu, gde idem na poziv našeg ambasadora Marka Đurića i gde ćemo imati veliki skup srpske dijaspore iz Amerike oko KiM sa ciljem da se bolje umrežimo i da zajedno radimo na tome da se ljudi u Americi i svetu bolje upoznaju sa događajima na KiM i da im se predstavi realna slika. To je veoma važno. Naša dijaspora je jedinstvena čim je potrebna Srbiji. To je pokazala u prošlosti, pokazuje danas pokazaće i sutra. S druge strane, bitno je da država Srbija preko Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu, preko Vlade Srbije i drugih institucija pokažemo solidarnost prema njima i da im omogućimo da daju svoj potpuni potencijal za našu zajedničku borbu, jer ovo jeste naša zajednička borba za Srbiju i za srpski narod gde god da živi.

Odnedavno ste član SNS, šta Vas je motivisalo da se bavite politikom i kroz stranački angažman?

SNS brani vrednosti u koje verujem. To su rodoljublje, sloboda, suverenizam, porodične vrednosti. To je stranka koja ima više od 700.000 članova i kao takva je jedna od najvećih ne samo u Srbiji već u današnjoj Evropi, i zato je ona jedina stranka koja može da iznese sve te vrednosti i da pretvori te ideale u konkretna dela. Za mene politika nije pogrdna reč. Ako se ne bavite politikom, politika će se baviti vama. Sada, kroz stranački angažman moći ću da ostvarujem svoje ideale. Izuzetno sam zahvalan predsedniku SNS MiIošu Vučeviću koji me je pozvao da postanem član stranke i takođe član Predsedništva, što je najuži organ u stranci i to jeste velika stvar. Zahvalan sam njemu i predsedniku države Vučiću na poverenju. Sada radimo zajedno i na tom nivou za dobrobit naše države.