FELJTON Henri Kisindžer, Amerika i Kosovo (20): Kosovo je bilo vekovni građanski rat

Piše za Kosovo onlajn: Dragan Bisenić
Sumirajući kraj 20. veka, Kisindžer je za kineski dnevnik "Pipls dejli" rekao 24. decembra 1999. da će u 21. veku ekonomska pitanja postajati sve važnija i da će stabilnost međunarodnog finansijskog sistema uticati na svaku zemlju.
Populacioni problem je takođe važan. Godine 1900. svetska populacija je bila samo 1,6 milijardi, a 2050. će biti oko 9 milijardi. To će doneti težak teret za ceo svet. U narednih 10 do 20 godina međunarodna situacija će se promeniti.
Evropska nacionalna država biće manje važna i Evropa može da stvori "federativnu državu"; Rusija će razviti jaku vladu ili će se raspasti; Kina će postati industrijalizovana. Međutim, rat između velikih sila je krajnje malo verovatan, ako ne i nemoguć.
Irak je imao globalne posledice
"Novi milenijum će imati istinski globalno društvo u kojem su sve zemlje povezane jedna sa drugom", rekao je Kisindžer.
Povodom godišnjice napada na Srbiju, Kisindžer je 26. marta 2000. dao intervju nemačkom listu "Velt am sontag“. On je rekao da "pravi razliku između Amerike koja favorizuje ljudska prava kao deo svoje tradicije i Amerike koja podriva prijateljskog lidera u ime radikalnog pokreta i, konačno, Amerike koja ide u rat kao na Kosovu“.
U vreme Džimija Kartera govorilo se o moralnom pritisku. Osamdesetih se govorilo o ekonomskim sankcijama, a sada se govori o vojnoj intervenciji u ime ljudskih prava.
Irak je imao globalne posledice, Kosovo je bio vekovni balkanski građanski rat. Veoma je teško definisati strategiju sve dok se bavimo opštim stvarima. Kisindžer je naglasio da posebno želi da kaže nešto o hegemoniji.
"Američka je dilema da smo mi najpopularnija zemlja koja je ikada postojala - u svakom pogledu: vojnom, ekonomskom i kulturnoj privlačnosti. Američka kultura se oponaša svuda u svetu. S druge strane, američki narod sebe ne smatra imperijalistima. Dok američki politički lideri svuda intervenišu, oni deluju u ime onoga što veruju da su univerzalni principi. Ovo bi se moglo nazvati obmanom. Mora se razumeti strukturu onoga što ljudi uopšteno misle kada kažu Amerika i Nemačka. Napisao sam i na drugim mestima – i opširnije ću se baviti tom temom u knjizi – da ne mislim da je hegemonija dobra za Ameriku. Ako zemlja praktikuje hegemoniju, svaki problem postaje domaće pitanje. U unutrašnjoj politici, barem u demokratijama, postoje balansirajući elementi. Ako se domaća politika primenjuje na druge zemlje, postoji vrlo malo balansirajućih elemenata. To dovodi do utiska da svaki problem moramo sami da rešavamo. To je iznad naših mogućnosti, i fizički i moralno“, naglasio je Kisindžer.
Kisindžer je zaključio da "nije u pitanju oholost moći, već oholost pravednosti“. Reč je o 20-godišnjoj unutrašnjoj američkoj debati o realpolitici i ulozi moralnih stavova.
"Ovo je generacija koja je odrasla u vijetnamskoj eri i zaista ne veruje u istoriju", dodao je Kisindžer.
Ta knjiga koju najavljuje Kisindžer, objavljena je godinu dana kasnije pod naslovom "Da li je Americi potrebna spoljna politika – o diplomatiji u 21. veku“. Ona je doživljena kao sveobuhvatna kritika Klintonove spoljne politike, a posebno ideologije humanitarne intervencije. Knjiga je prevedena i objavljena u Srbiji, ali nije primljena na adekvatan način. Portparol Medlin Olbrajt, Džejms Rubin, napisao je prikaz ove knjige i sažeo je Kisindžerovu kritiku na sledeći način:
"Evo primera kako on vidi dostignuća gospodina Klintona: znameniti sporazum iz 1994. koji je sprečio Severnu Koreju da razvije nuklearni materijal u vrednosti desetina bombi bio je rezultat pogrešne diplomatije. Predsednikovo veliko učešće u uspostavljanju mira na Bliskom istoku glavni je uzrok kolapsa mirovnog procesa i izbijanja najgoreg nasilja u decenijama. Administracija nikada nije smela da protraći naš prestiž i moć reagujući na etnički sukob u Bosni i na Kosovu. Kinesko vojno zastrašivanje Tajvana 1996. bilo je direktan rezultat Klintonove odluke da tajvanskom predsedniku obezbedi tranzitnu vizu za Sjedinjene Države. U Iraku je administracija pogoršala lošu situaciju jer je koristila ograničene umesto masovnih vazdušnih udara. U Indoneziji, grubi ekonomski pritisak Sjedinjenih Država i globalnih finansijskih institucija bio je glavni doprinos ekonomskom kolapsu i destabilizaciji ovog strateškog saveznika. Postoji jedan delimičan kompliment: gospodin Klinton je bio u pravu što je zagovarao zonu slobodne trgovine za Latinsku Ameriku; jednostavno je bio preslab da to sprovede“.
Ksindžer je ponovio da se protivio procesu iz Rambujea, jer je to bila pogrešna upotreba NATO, ali kada je rat počeo, bio je za brzu pobedu jer je smatrao da je kohezija atlantskog saveza zavisila od toga.
"Evropljani su bili bar onoliko željni koliko i mi da budemo uključeni u Kosovo i barem toliko nevoljni koliko i mi da platimo značajnu cenu za to. I tamo gde se pre nekog vremena moglo reći da su Evropljani imali ograničeniji cilj nacionalne uloge, moralna tvrdnja Evropljana je sada slična našoj. Kada britanski ministar spoljnih poslova može da kaže da više ne vode spoljnu politiku od nacionalnog interesa, već etičku spoljnu politiku, a onda Nemci manje-više kažu isto, koja je razlika između Vašingtona i Evrope, osim moći“, primetio je Kisindžer.
Rusija ima pravo da bude shvaćena ozbiljno
U razgovoru za "Velt am sontag", Kisindžer je predvideo da će Putin uspostaviti režim kakav je Salazar napravio u Portugalu tridesetih godina, sa demokratskim elementima, ali suštinski autoritaran.
"Takođe verujem da će to dovesti do ekonomskog oporavka Rusije. Ruska spoljna politika će verovatno postati nacionalističkija, teža, ali i možda proračunatija. Nikada nisam favorizovao psihijatrijski pristup Rusiji i uverenje da možemo da rešimo svoje probleme mešajući se u unutrašnju politiku Moskve. Nadao bih se da će posle perioda stabilizacije demokratski elementi u ruskom ustavu igrati sve veću i veću ulogu. Rusko članstvo u NATO je jedna od ideja koja se koristi kao simbol koji bi mogao biti na kraju veoma dugog procesa. Kada bi Rusija bila u NATO, NATO bi potpuno izgubio smisao i postaje neka vrsta multilateralne bezbednosne organizacije poput UN. Ne kažem da to nije moglo da se desi u nekom trenutku. Ali to nije nešto što ima smisla u nekoj doglednoj budućnosti. I po mom mišljenju, trebalo bi prestati da se igraju ove igrice. Rusija ima pravo da bude shvaćena ozbiljno. A zapadne zemlje treba pažljivo da konsultuju Rusiju i ja bih pozdravio svaki politički mehanizam koji se uspostavi za konsultacije i više bih voleo da se uspostavi van NATO. Jer, NATO jednostavno ne može da se nosi sa ovim i da i dalje bude NATO. Ključno pitanje je sada kada je Rusija ponovo stekla osećaj za sebe, da li će pokušati da rekonstruiše rusko carstvo ili će pokušati da pronađe sigurnost u postojećim granicama? Ako se ovo drugo desi, vrlo konstruktivan suživot Rusije i Zapada je moguć, čak i neizbežan. Ali ako je strategija Rusije da podriva Ukrajinu i sve druge bivše republike, onda će se pre ili kasnije ponovo pojaviti istorijski ruski problem prevelike težine Rusije u odnosu na Evropu. To je ključno pitanje koje Rusi moraju sebi da postave i koje ćemo morati da pokušamo da olakšamo. I verujem da ako imamo trezveniji pristup Rusiji, ako prekinemo ovu beskrajnu psihoanalizu i vratimo se na balansiranje naših interesa, Rusiji je lakše, i nama samima“, zaključio je Kisindžer.
Kraj feljtona
0 komentara