FELJTON Strani faktor i izgradnja albanske nacije (9): Nema države na Balkanu bez Srednjeg veka

Piše za Kosovo onlajn: Dragan Bisenić
A, zašto je postojala potreba da se objavi izvorna publikacija o albanskoj srednjovekovnoj istoriji, pa da se na osnovu toga piše istorijske knjige? Zato što se, prema Talociju, istorijska perspeketiva, istorijska samolegitimacija i sistem agrumenata kod naroda Balkana u svim slučajevima sežu do srednjevekovne državnosti – čak i u slučaju Grka. Narod koji je bez srednjevekovne državnosti ne smatra se ravnopravnim narodom. Zato srednjevekovna albanska istorija mora da se stvori: najpre kritičkim izdanjem izvora, a potom i redovnom istorijskom knjigom o srednjem veku.
Kako što Kurt Goštenčnik tvrdi, Talocijev rad kao istoriografa u vezi sa za albanologijom, određivali su politički interesi. Da bismo precizirali ovo mišljenje, vredi se osvrnuti na belešku koja je po mišljenju Kristijana Degovića, jedan od najvažnijih austrougarskih dokumenata o ciljevima stvaranja albanskog nacionalnog idetiteta. To je beleška na nemačkom jeziku, pisana rukom i nepotpisana, kojoj je autor najverovanije Alfred Ritter Rappaport von Arbengau ili Kari Macchio daje mišljenje o objavljivanju Acta et Diplomata res Albaniae Mediae Aetatis Illustrantia. Zvaničnik nije hteo da komentariše naučnu vrednost, ali daje dragocene komenatre u vezi sa državnim interesima u vezi sa njim. Prema njemu, evropske sile već odavno podržavaju naučna istraživanja vezana za „istok“. Iz ovih istraživanja su se rodile mnoge samostalne discipline. Njihovo stvaranje je uvek imalo aktuelne političke razloge (Napoleonov pohod na Egipat – egiptologija; Engleska – Mesopotamija; Italija – Tripoli).
Prema dokumentu, austrougarsko političko prisustvo u Albaniji kao i učešće i položaj njenih naučnika u stvaranju albanske nacionalne svesti i albanske države, uticali su jedni na druge. Bez njihove podrške, albanska politika Monarhije ne bi bila potpuna. Posebnost balkanskih naroda je u tome što svoje političke argumente zasnivaju na prošlosti i uglavnom su građeni na Srednjem veku.
Ovakvo razmišljanje implicira da nijedan narod na Balkanu ne može biti jednak bez slične istorijske prošlosti. Ovu su ideje koje se, ne slučajno, poklapaju sa Talocijevim razmišljanjem. Objavljivanjem Acta želi se da se doprinese da ova istorijska i politička baza bude dostupna i u albanskom slučaju. Ova vrsta podrške koju pružaju carska i kraljevska vlada („K und K) može da ima dovoljan uticaj na albansku javnost, nada se autor.
Jasno je da je politika stajala iza ovog delovanja. Zbog toga je možda teško naći tragove o Talocijevom delovanju u arhivima. Taloci je pokušao da prikrije tragove o ovome, a to je najčešće radio tako što je sam plaćao štampanje svih knjiga Acta et Diplomata res Albaniae Mediae Aetatis Illustrantia i Illyrisch-albanische Forschungen, a ministarstvo mu je tek kasnije prebacivalo utrošeni novac, kako ne bi ostalo direktnog traga u registrima.
Retrospektivno, Rim je izgubio kulturni rat za Albaniju protiv Beča i Budimpešte (Basciani, 2011). Nakon stvaranja Albanije, pa i u vreme komunističke Albanije, izgradnja albanske nacije i države nastavljeni su u skladu sa austrougarskim programom. Zašto bi se albanska nacija i izgradnja države mogla nastaviti u skladu sa austrougarskim programom? Odgovor je jednostavan: Zogu je u međuratnom periodu ipak slao svoje ministre i poverenike u Beč ili Budimpeštu po pomoć. Austrija je obično davala novac i vojne savetnike vladi Tirane, dok je Budimpešta slala poljoprivredne i medicinske stručnjake.
Raspad Monarhije nije doveo do sloma u redovima albanskih stručnjaka-činovnika, koji su svoj rad nastavili sve do tridesetih godina 20. veka. Tokom ovih decenija, rad vladinih stručnjaka-činovnika upotpunjen je aktivnostima druge velike generacije austrougarskih albanologa u Beču (npr. Norbert Jokl) (Elsie, 2001). Naučnici ove druge generacije držali su oko na studente koji stižu iz Albanije sa državnim stipendijama. Zaveštanje Avgusta Krala (1869–1955), službenika bečkog ministarstva inostranih poslova i bivšeg generalnog konzula u Skadru (Godišnjak službe inostranih poslova k. u. k., 1917) daje dokaz da ovi naučnici nisu samo organizovali školovanje i organizovali smeštaj za albanske studente, ali su takođe podržavali njihov lični razvoj (OHHStA PA, KSIKS). Pored austrougarske istorijske tradicije, studenti su mogli da se upoznaju i sa savremenom albanologijom čitajući, između ostalih važnih dela, udžbenik istorije Lajoša Talocija (Csaplar-Degovics, 2010).
Vremenom su se albanski studenti vratili kući, a posle 1945. integrisali su ono što su naučili u Beču, u ideologiju komunističke Albanije. Ovi bivši studenti bili su neki od retkih pojedinaca koji su se školovali u inostranstvu i koje Enver Hodža nije automatski likvidirao ili poslao u logore za interniranje. Oni naučnici koji nisu mogli na vreme da napuste zemlju (i nisu bili pogubljeni) na kraju su našli svoje mesto u novoj strukturi. Pisci i pesnici, na primer, nisu smeli da pišu svoja dela, ali su klasična književna dela mogli da prevode na albanski.
Istoričar Aleks Buda (1910–1993), koji je takođe studirao u Beču, postao je Hodžin lični prijatelj i svemoćni ideolog albanske istoriografije. Aleks Buda je bio glavni teoretičar albanske nacionalne autohtonosti i albanske nacionalne misli u komunističkoj Albaniji. Ako neko uporedi Budine spise sa knjigom Lajoša Talocija iz 1896, brzo će se otkriti identični odlomci. Aleks Buda je u stvari učinio nešto više od dodavanja nekoliko elemenata kanonu koji je Taloci stvorio.
Ova ažurirana nacionalna ideologija je objavljena u javnosti 1968. godine, kada je Tirana serijom proslava obeležila 500. godišnjicu Skenderbegove smrti. Na konferenciji od 12. januara 1968, koja je označila početak komemorativne godine, činilo se da su dva govora zauvek kanonizovala albansku perspektivu istorije koju je razvio Taloci (Šehu, 1968). Prvi govor je održao premijer Mehmet Šehu, drugi je održao Aleks Buda. Ovi govori dali su ideološki okvir koji je vladao u albanskoj istoriografiji do kraja 1990-ih.
Kada se istražuje nasleđe Austrougarske monarhije, svakako se mogu identifikovati dva dugoročna rezultata. Prvo, višedecenijski napori Balhausplaca rezultirali su stvaranjem nezavisne albanske nacionalne države 1912–1913, a isti napori su omogućili novoj državi da nađe svoje mesto u delikatno izbalansiranoj zajednici balkanskih nacionalnih država.
Drugo, nauka moderne albanologije takođe je rođena u Habzburškoj monarhiji, a preko nje oblikovan je albanski nacionalni identitet. Od 1850-ih, habzburški konzuli koji su služili na albanskim teritorijama počeli su da se bave naučnim aktivnostima i istraživali jezik, folklor i istoriju ranije skoro potpuno nepoznate albanske zajednice (Han, 1853). Kada se pojavilo interesovanje velikih sila, u istraživanju su učestvovali i najistaknutiji balkanolozi tog doba, kao što su Čeh Konstantin Jireček, Hrvat Milan Šuflaj i Mađar Lajoš Taloci. Do kraja veka, albanologija je bila široko priznata i zauzela čvrstu poziciju među filološkim studijama.
Sutra nastavak: Nacionalni simboli nezavisne Albanije
0 komentara