Put srpske državnosti - od Sretenjskog ustava do kosovskog pitanja
Na Sretenje 1835. godine Srbija je donošenjem Sretenjskog ustava započela proces izgradnje moderne države zasnovane na principima građanskih prava i jednakosti pred zakonom. Taj dokument označio je prekretnicu u razvoju Srbije, ali je ujedno otvorio dugotrajan ustavni proces koji je oblikovao unutrašnje uređenje zemlje tokom narednih decenija. Posle Drugog svetskog rata otvoreno je i pitanje Kosova, a političkim i pravnim posledicama tadašnjih odluka, ukazuju istoričari za Kosovo onlajn, svedočimo i danas.
Piše: Petar Rosić
Srbija 15. februara proslavlja Dan državnosti u znak sećanja na dva važna istorijska događaja - dan kada je u Orašcu 1804. godine počeo Prvi srpski ustanak i dan kada je u Kragujevcu 1835. godine donet Sretenjski ustav, jedan od najdemokratskijih i najliberalnijih ustava tog vremena.
Glavne odredbe bile su inspirisane liberalnim idejama Francuske revolucije i evropskih ustava tog perioda. Jasno su definisane zakonodavna, izvršna i sudska vlast, Ustav je garantovao osnovne slobode, uključujući zaštitu privatne svojine i ličnih prava, ukinuti su mnogi feudalni elementi i prvi put je uspostavljeno predstavničko telo koje je imalo određene zakonodavne funkcije.
Van svog vremena
Iako je kratko bio na snazi, Sretenjski ustav ostavio je neizbrisiv trag u istoriji Srbije i označio početak modernog ustavnog prava, objašnjava za Kosovo onlajn istoričar Aleksandar Gudžić.
„Sretenjski ustav je svakako jedan važan datum u modernoj istoriji srpskog naroda. Donošenjem Sretenjskog ustava tadašnje političke elite Kneževine Srbije, odnosno srpske države, želele su da Srbiju i srpski narod stave u red modernih, civilizovanih evropskih naroda“, istakao je Gudžić.
Prema njegovim rečima, radi se o izuzetno naprednom aktu za svoje vreme.
„To je bio napredan ustav, za ono vreme jedan od najnaprednijih. Naravno, protiv tog ustava su ustale velike sile, pre svega Austro-ugarska, Carska Rusija i Osmansko carstvo, jer nisu želeli, kako se tada u diplomatskim krugovima govorilo, da imaju ‘francuski zabran u balkanskoj šumi’“, naveo je Gudžić.
On je podsetio da je međunarodno protivljenje iskorišćeno za ukidanje ustava.
„Protivljenje velikih sila iskoristio je knez Miloš Obrenović da ukine ustav. Ipak, donošenje Sretenjskog ustava je svakako važan datum u formiranju moderne srpske države“, rekao je Gudžić.
Govoreći o okolnostima tog doba, istoričar Aleksandar Savić, docent na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu kazao je za Kosovo onlajn da je unutrašnja borba između kneza Miloša Obrenovića i njegovih političkih oponenata, rezultirala bunom koja ga je primorala da 1835. donese ustav. Istaknutu ulogu u izradi ustava imao je Dimitrije Davidović.
„Srbija je smatrala da ima pravo da donese ustav kao autonomna provincija Osmanskog carstva, a kneza je u to ubeđivao i Dimitrije Davidović, jedan od najučenijih Srba toga doba, rodom iz Austro-ugarske, ali u službi Srbije od dvadesetih godina. Davidović je sastavio ustav za nekih dvadesetak dana, ali, naravno, on je i pre toga radio na ustavnim nacrtima tako da je imao mnogo materijala koje je pripremio“, objasnio je Savić.
Osporavanje velikih sila
Prema njegovim rečima, ustav je proglašen na posebnoj skupštini održanoj na Sretenje, po čemu je i dobio naziv, ali on sam nije donet na taj praznik.
Ukazao je i na razloge zbog kojih su velike sile osporavale donošenje ustava.
„Velike sile, pre svega Osmansko carstvo kao suveren Srbije, smatrale su da je Srbija time izašla iz okvira svoje autonomije i nisu želele to da dozvole. Tome se priključila i Rusija kao pokrovitelj i garant te autonomije. Tome se pridružila Austrija, koja je smatrala da je to opasno, jer ni sama nije bila ustavno uređena“, rekao je Savić.
On je podsetio da je ustav kritikovan i zbog svojih odredaba.
„Posebno su sporni bili članovi koji su se odnosili na jednakost svih građana pred zakonom i na odredbu da svaki rob koji stupi na teritoriju Srbije postaje slobodan“, naveo je Savić.
Istoričar je istakao tri ključne karakteristike Sretenjskog ustava.
„Značaj tog ustava leži u činjenici da je to prvi srpski ustav, da je njime ograničena apsolutistička vladavina kneza Miloša i da je donet bez saglasnosti suverena i pokrovitelja. Iako je ograničavao vlast Miloša Obrenovića, ipak je on smatrao da ga treba braniti od velikih sila, ali je na kraju bio primoran da ga suspenduje“, rekao je Savić.
Pitanje Kosova otvoreno posle Drugog svetskog rata
Posle Sretenjskog, Srbija je imala više od 10 ustava koji su značajno uticali na dalji razvoj zemlje i odnose unutar nje. U kontekstu Kosova posebno su važni ustavi posle Drugog svetskog rata.
„Svakako Ustav iz 1963. i Ustav iz 1974. godine su oblikovali Kosovo i proizveli problem i mi posledice tih ustava osećamo i danas“, rekao je on.
Gudžić je podsetio i na ranije ustavne akte kojima je uspostavljena autonomija.
„Naravno, treba pomenuti i taj prvi posleratni ustav, kada je uobličena autonomija Kosovsko-metohijske oblasti. Dakle, svaki sledeći ustav je samo povećavao stepen autonomije kosovskih Albanaca i to je na kraju proizašlo u otvoreni separatizam i želju za secesijom“, ocenio je Gudžić.
Ukazuje da su te ustavne promene imale dugoročne posledice.
„To je, negde, rezultiralo i ratovima za jugoslovensko nasleđe devedesetih godina, a potom i 2008. godine, kada je jednostrano proglašena nezavisnost Kosova“, zaključio je Gudžić.
Savić podseća i da prostor Kosova nije postojao kao posebna celina pre 1945. godine.
„Prostor Kosova i Metohije do 1912. je bio u sastavu Osmanskog carstva, a potom je priključen Kraljevini Srbiji, i u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije postojao kao poseban, ali su se neki ustavi odnosili i na tu teritoriju“, rekao je on.
Objašnjava da ustavna istorija Kosova započinje posle Drugog svetskog rata, kada je zakonom Narodne skupštine Srbije 1945. ustanovljena Autonomna Kosovsko-metohijska oblast.
To je potvrđeno Ustavom FNRJ iz 1946. i Ustavom Narodne Republike Srbije iz 1947. a, dalji razvoj, ukazuje, vodio je ka nastanku pokrajine.
„U skladu sa namerama Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, išlo se ka tome da vremenom ta autonomna Kosovsko-metohijska oblast preraste u autonomnu pokrajinu, kao što je bila Vojvodina. Vrhunac tog procesa bio je Ustav iz 1963. godine“, naveo je Savić.
Dodao je da su ustavne promene krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dovele do dalje transformacije statusa pokrajine.
„Ustavnim amandmanima promenjen je i naziv pokrajine, tako da je Metohija izbrisana. Smetalo je albanskom rukovodstvu. Oni su smatrali da treba da postoji Kosovo i Dukađini. U Beogradu se nisu slagali sa tim i na kraju su našli kompromisno rešenje da to postane samo Kosovo, odnosno Socijalistička autonomna pokrajina Kosovo. Kulminacija tog procesa bio je Ustav iz 1974, kada su autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina izjednačene u statusu sa Srbijom“, rekao je Savić.
On je naglasio da je time narušen suverenitet Srbije kao jedne od federalnih jedinica i da je time Srbija zvanično od 1974. godine razbijena na tri dela.
„Srbija nije imala više nikakve ingerencije nad njima, imala je pravno, ali de fakto ne i stoga je na taj način narušen suverenitet Srbije, kao jedne od federalnih jedinica“, naveo je Savić.
Povratak nadležnosti
Savić je ukazao na pokušaje da se to ispravi ustavnim amandmanima iz kraja osamdesetih godina.
„Ustavnim amandmanima iz 1989. i 1990. godine Srbija je koliko, toliko vratila svoju nadležnosti nad prostorom Kosova i Metohije i tada je vraćen naziv toj pokrajine. Od tada se vodi kao Kosovo i Metohija, tako se vodi i u Ustavu iz 1990, potom i u Ustavu koji je donela Republika Srbija 2006. godine“, rekao je on.
Na kraju, navodi da se od tada zvanično smatra, u skladu sa ustavima, sastavnim delom Republike Srbije.
„Otuda i ta sintagma južna srpska pokrajina. Ali ono što jeste činjenica, u javnosti sve više preovladava taj termin Kosovo i mi trebamo ipak da zadržimo taj zvaničan naziv, da branimo, kao što je u Ustavu, da je to prostor Kosova i Metohije“, zaključio je Savić.
0 komentara