Od orijentalizma do "dosadalizma"

Piše za Kosovo Onlajn Srđan Garčević, osnivač The Nutshell Times

Pre nekoliko nedelja, imao sam privilegiju da prvi put vidim "Odmor bašibozuka". Iako je mala, to je veličanstvena slika albanskog bašibozuka iz osmanskog doba koji puši lulu i pije kafu dok se odmara. Slikao ju je Paja Jovanović, jedan od najboljih srpskih realista.

Slika, kao i mnoge druge slike naslikane 1880-ih godina od strane Jovanovića, vrhunac je "orijentalizma" u smislu "egzotičnog" tematskog sadržaja i konteksta oko njenog stvaranja.

Bašibozuci su bili ne samo vizuelno upečatljivi zbog svoje odeće i raskošnog oružja, već su bili i rizični za evropsku publiku. Bili su poznati po nasilju i agresiji jer su učestvovali u mnogim pljačkama u ime Osmanskog carstva, terorišući i porobljavajući lokalno stanovništvo. U stvari, slika je nastala deceniju nakon što je odred bašibozuka pobio nekoliko hiljada hrišćanskih bugarskih civila tokom Bataškog masakra, što je doprinelo da budu evropska vestia i, na neki način, potvrdilo standardni evropski pogled na egzotični, brutalni "Orijent".

Kao i u slučaju mnogih Jovanovićevih orijentalističkih slika, naručio ju je zapadnjak; u ovom slučaju, britanski galerista, koji je znao da će njegova viktorijanska publika biti oduševljena komadom misterioznog, brutalnog "Orijenta" koji visi na njihovim zidovima.

Upravo je ta fascinacija egzotičnim bila predmet studija Edvarda Sejda, gotovo vek nakon što je Jovanović naslikao svog Bašibozuka. Sejd je video orijentalnu umetnost kao ruku pod ruku sa zapadnim imperijalizmom jer je težila da prikazuje nezapadnjake u čudnim kontekstima, poput bezbrižnih razbojnika, implicirajući da vape za zapadnim civilizacijskim uticajem.

Sejdova analiza uticala je na kritiku umetnosti i umetnost od kada je napisana 1978. godine. Trenutne debate oko "kulturne aproprijacije" i fer reprezentacije različitih kultura u velikoj meri se oslanjaju na njegov rad, kao i na dela koja na neki način "izazivaju" i "aproprijuju" stereotipne prikaze kultura.

Njegov rad takođe oblikuje moj svet od kada sam prvi put listao njegovu knjigu krajem 2000-ih godina. Dok se Sejd fokusirao na Bliski Istok, bugarska istoričarka Marija Todorova koristila je njegove uvide o prikazima Balkana u svojoj knjizi iz 2009. godine "Imaginarni Balkan", što je pak inspirisalo mnoge moje tekstove i stavove, posebno moje stavove prema "zapadnom objašnjavanju" Balkana.

Ipak, stojeći pred Jovanovićevim sjajnim "Bašibozukom" i zatim, nedelju dana kasnije, obilazeći muzeje u Londonu, promenio sam svoj stav prema "orijentalizmu" i povezanim strahovima trenutne kritičke i umetničke scene.

Prolazeći kroz vrlo razočaravajuću i preskupu izložbu o životu u rimskoj vojsci u Britanskom muzeju, bio sam zapanjen količinom truda koji su kustosi uložili da objasne koliko preziru temu svoje izložbe. Umesto da objasne kako je uspela da osvoji i kontroliše velike delove zemlje, veći deo izložbe fokusirao se na to kako je rimska carska vojska propustila da ispuni ideale liberala iz 2024. godine.

Ove ahistorijske, dosadne stavove nisam video samo u tekstovima, već i u umetnosti. Obilazeći Tate Britain, uloženo je toliko truda da se "izazove" i "diversifikuje", ali sa malo pažnje da se osigura da nova dela ne izgledaju smešno pored majstorskih dela koja navodno izazivaju.

Dok su Jovanović i drugi "orijentalisti", poput Frederika Leightona, čija je "orijentalistička" kuća jedno od najmagičnijih mesta koja sam posetio, vodili računa da prikažu i repliciraju lepotu drugih kultura, iako sa sumnjivim ciljevima, trenutni anti-orijentalizam pokušava da sve učini jednoličnim i neprivlačnim, čak i ako je to iz dobrih namera.

Ako bi Jovanović imao stav trenutnih umetnika, njegov portret Bašibozuka verovatno bi bio neko mučno delo video umetnosti, gde bi njegov subjekat morao da govori o ekonomskim razlozima iza svoje odluke da napusti svoju porodicu u Skadru i uključi se u brutalne ratove, verovatno bez ikakvog lepog oružja i odeće (oni promovišu konzumerizam!).

Slično tome, sve više analitičara stranih kultura izgleda nevoljno da se angažuje sa njihovim osobenostima, već želi da ih razume isključivo u odnosu na trenutne (zapadne) običaje, kao da izvode korporativnu analizu praznina. Tvrdnje da stvari jednostavno funkcionišu drugačije u različitim kulturama sada mogu delovati "esencijalistički" i "orijentalistički", što je dovelo do trošenja mnogo novca na skupe intervencije koje daju malo rezultata ili se vraćaju kao bumerang. Angažovanje sa lokalnim stanovništvom koje ne veruje u beskonačnu kulturnu oblikovnost takođe je zabranjeno, što dovodi samo do grupa slično nastrojenih "lokalaca" i "stranaca" koji vode diskusije. Neću ni počinjati o različitim lokalnim industrijskim projektima umetnosti koji pokušavaju da upakuju svoje "traume" i "životno iskustvo" pomešane sa popularnim globalnim temama, poput dosadne, za izvoznu umetnost.

Ironično, ovaj pristup nije različit od stavova umetnika i političara 19. veka. Zar ovaj preterano oprezni pristup ne predstavlja verovanje u superiornost vlastitih svetova, ali samo beskrajno dosadan i bez ikakve privlačnosti i stila? Možda je vreme za novog Sejda da napiše kritiku ovog novog "Dosadalizma"?